Prva točka pamćenja koju imam seže u moje rano djetinjstvo a u toj točki prikazujem sebe u okruženju odraslih u nekakvom činu kojeg tada ni sam nisam razumio. Takve slike toga događaja jenjavaju i fragmentiraju se u našoj glavi što vrijeme dalje odmiče i predstavljaju sada apstraktni otisak nečega što se davno dogodilo. Gubi se puno toga, ali ipak naša glava drži dugo pojedine detalje. Tako su se s jedne strane nalazili žena i muškarac koji su se meni činili kao nešto što bi mi trebalo biti prisno a opet je stvarno bilo tako daleko i nejasno. Otac i mati, vjerujem, sa kojima ništa više nemam, doveli su me tu odnekud gdje slike više ne idu, a oni sami bivaju prijelazni oblik iz te nepoznanice. Meni su sada samo mutne figure koje čine kontrast sa oštrinom još jedne osobe i podlogom hrama situiranog kod jednog mosta na rijeci, a koja je u svojem toku proticala širinom brda. Hram je religiozna građevina vrlo robustnog, ali jednostavnog izgleda koja se svojom sivoćom isticala kao šaka u oko jarkom zelenilu kojim je bila okružena. Taj dio dodaje jako dobar kontrast jer ta druga osoba, a riječ je o opatu navedene građevine, te most i brdo, leže mi čak i sada puno svježije u sjećanju. Bio sam predmet prodaje s namjerom, kako mi je rečeno kasnije, da bi se meni kao djetetu priuštio nekakav trajni krov nad glavom, a svojim mutnim roditeljima novac za daljnje preživljavanje u teškim trenucima u kojima su se našli. Od onog trena kada se ta razmjena dogodila znam da ih nisam više ponovo vidio. Opat i njegova popratna svita su tražili od mene da osobno pritom napravim zavjet u kojem ću do kraja života služiti njima kao mojim novim skrbnicima. Došaptavali su mi riječi što da govorim, nisam razumio pola toga ali sam se učio govoru pa mi je to došlo kao nešto sasvim prikladno. Taj hram je postao mjesto mog daljnjeg boravka kod kojeg sam izvršavao različite fizičke obveze u svrhu gospodarske funkcije kojim se bavio, ne samo onom duhovno-religioznom. Ipak u teškim vremenima i ovakvo mjesto pribjegava teškom materijalizmu koji mjestimice kao ovdje prelazi u ne sasvim moralno čisto okruženje. Nakon što su godine i godine prolazile i nagomilavale se, a ja se sasvim priviknuo na svoje ograničeno stanje vezano uz tu instituciju, posve lišen znanja o vanjskim dogodovštinama, dogodilo se to da su one jednog popodneva došle po mene. U obliku tri meni posve nepoznata muškarca impozantne građe. Izgleda da su bili vezani uz vladarsku ruku koja je zakonski tražila mlađe osobe za novačenje u vojsci. Ja i troje drugih sa kojima sam dijelio okolnosti i koji smo se sada igrom slučaja našli u istoj situaciji smo bili primorani ići s njima, zbog čega je taj isti glavni opat (sada više olinjao) dao protest tvrdeći da pripadamo religiji, da smo privatno vlasništvo i da je ovo otuđivanje. Pokušavao je diplomatski dogovoriti s njima nekakav kompromis, ali sva upornost mu je bila uzaludna; novi zakon se morao provoditi. Tom su nas prilikom ovi ovoga puta samo tražili imena, s obzirom da su nas znali samo po tome da smo bili tamo, a ja im dao "Radovan".
Tako sam prelazio iz jedne ruke u drugu u svojim ranim godinama. Već sam tada jasno vidio, uzimajući hladan metal i navlačeći tešku, meni posve nepriviknutu odoru za još jednog, tek svježe stečenog vlasnika, da je bio stjeran u kut. Vršio sam stražu na određenim točkama na granici carstva, gdje sam gledao paljenje zemlje u prostranstvima koja su se meni sučelice protezala u beskraj. Naša uloga je bila obrambena, a ne ofenzivna, što smo i radili uspješno. No svi smo imali osjećaj da je naš trud dugoročno uzaludan, da je zapečaćena sudbina nestajanja i propasti ove države. Stjecanjem ovakvog iskustva nepredvidljivosti koja je u suprotnosti sa opetovanim fizičkim poslovima koje sam obavljao prije toga, pridobio sam određenu oštrinu, fokus prema okruženju, a time mislim kroz napetost ali i kroz ozbiljan rizik koji se javlja ne samo na bojnom polju, već i u hijerarhiji koju valja pročešljati kako bi se snašao za vlastite interese. Nakon obavljenog posla, ukoliko doguram do toga a i dalje dišem, bio sam slobodan, to jest, slobodan dok me država nije tražila ponovno uslugu i da dok od nje ne dobijem poziv za daljnje držanje linije. Nisam se vraćao u hram, ovi gore su me nacionalizirali i učinili me slobodnijim. Smrt mi postaje svakodnevica, a slobodniji često znači samo biti u većem kavezu.
Tokom svoje vojne službe uočio sam nešto neuobičajeno, nešto o čemu nisam čitao u knjigama niti je sasvim u skladu sa onime kako sam podučen o tome kako svijet oko nas funkcionira. Moj pogled do tog trenutka usađen je kao dio izolirane sekte kojoj sam prethodno pripadao iako dosta toga tamo nisam ozbiljno shvaćao. Naime, visoki časnici često su se služili vegetacijom koja se nalazila uz puteve kao orjentir, pa čak i kao izvor informacija o kretanjima i okolnim zbivanjima. Zbir biljaka, različitih korova, cvjetova i paprati koje su bile poredane u određenom redosljedu, pa su se iz njih mogle isčitati poruke? Rečeno nam je, a dalje nam govore i uvjeravaju nas, da nas netko uvijek gleda, da je car uvijek uz nas. Prva reakcija bilo je odmahivanje rukom na isprazna vjerovanja, misleći da je riječ o metodi dizanja morala onima kojima je potreban. No, shvatio sam da se puno više odvija iza kulisa nego što se činilo na prvi pogled.
Onda nam govore i da je zemlja oko nas pomiješana s nečime, nešto čiji se izvor nalazi daleko odande gdje izvršavamo i provodimo operacije. Ono je, naime, u samoj carskoj palači duboko unutar urbanog tkiva političkog središta. Potaknulo je u meni izrazito zanimanje za način uprave i funkcioniranje sustava obavještavanja u centru kojeg se nalazimo, te protoka informacija koji tuda prolazi i posebice fasciniran načinom na kojem se procesuira. Racionaliziramo ono što se racionalizirati ne može. Kako možemo ovako brzo reagirati, kako informacija dolazi do nekog visokorangiranog činovnika bez da mu je bez ičijeg prisustva ta informacija vokalizirana? Netko mu "je" rekao, netko mu je i morao reći, a taj netko mora znati za nas i ono što se događa.
Sve se počelo otkrivati kao jedno za mene čudo, a daljnjim propitkivanjem doznao sam da itekako postoji taj "netko". Ustaljeni naziv u općem narodu je "bog ispod", neki među nama nižerangiranim vojnicima ga zovu "podzemnim gospodarom". Službeni naziv na dvoru je car surogat ili skraćeno samo surogat, jer u mnogim poslovima upravljanja zamjenjuje samog cara, onog koji govori i hoda kao i svi mi. Tako ću ga i ja oslovljavati nadalje. Oko njega se ne vrte samo naša vojna hijerarhija, obavještajni sustav, infrastruktura, već i čitav obrazac urbanizma i gradnje. Naime, zbog njegove krajnje nadrealne situacije gotovo sve građevine su napravljene tako da budu isključivo prizemne, postoji samo jedna etaža i osobe se ne mogu uzdignuti iznad zemlje. Ima iznimki pod strogim fizičkim prisustvom aktera carske krune, ali je uglavnom svedeno na administrativne zgrade u uskom središtu urbane enklave prijestolnice. Tako je uostalom sasvim uobičajeno kod drugih, i onih kojima smo i sada izloženi napadima. Zgrade koje moraju ići u širinu, ali ne i u visinu da zadovolje rastuću potrebu za prostorom postaju čitav labirint prolaza i zavoja u kojem se neupućena osoba lako pogubi.
Moram se zapitati imam li empatije prema njemu, prema osobi koju je snašlo ovo, pa makar dijelio krvno srodstvo s onima koji čine vrh piramide našeg društva već stoljećima. 'Zašto ja?' pitao bi se on u nekoj hipotetskoj situaciji koju si zamišljam sada u toku misli o njemu. Surogat nema interakciju s vanjskim svijetom kakvu bi htio imati, kakvu drugi imaju. Percepcija mu je svedena na platno na kojem svi mi hodamo i ostavljamo njemu trag crnila za razmatranje. Kao usamljena glava čiji su živci izvedeni van i utkani u zemlju pa svi praktički hladnokrvno gazimo po njemu, sve dok on sam nema mogućnost zemaljskog ugođaja i osjeta. Da li je agonija, kada našu svijest proširiš ali svedeš na obavljanje usko definirane funkcije? Kasnije sam dobio odgovor na ovo pitanje: ne, on je oduzet od trenutne situacije i raspada kojeg provodi jednako raspadnuti um njegova brata. Agonija koju mi osjećamo je višedimenzionalna, pa je i bol još produbljena. Svjestan je on toga, naši koraci, ono što je priljubljeno uz zemlju svašta odaje.
Ta skalamerija na kojoj je, nekakav spomenik posvećen čistoj morbidi na čijem vrhu štapa, nekakvom jarbolu visoko uzdignuto visi ta glava, sa svom kožom i napola otvorenim očnim kapcima odajući naizgled nesvjesnost prema nama. Tako izgleda danas kao i desetljećima prije kada je postavljena, ipak sada izobličeno. Praktični konac života osobe podvrgnute tom tretmanu obezglavljeno tijelo je bačeno u tekućinu ispod, gdje je bilo razrijeđeno i postalo njen sastavni dio, a glavi bude udahnut nov život preko tog stroja postajući kontrolor istog. U svojim ranim godinama, dok je još uvijek u svojoj posve ljudskoj formi, surogat sa glavom i trupom u cijelini biva podučavan zanatu vođenja carstva, načina detekcije, jezika zemlje, vegetacije i upoznavanja sa samim strojem. Glava mu se puni informacijama, da kada mu biva odsječena ona zna točno svoju ulogu. U blizini svega toga je vrt koji služi za obavještavanje samog cara, preko kojega car izdaje daljnje naredbe i surogat time preko tog vrta tu svoju proširenu svijest stavlja bratu na raspolaganje. Takav odnos je odlučen i odlučuje se među carske obitelji već stoljećima otkad je stroj došao u njihove ruke. Vrtlarenje u neku ruku postaje neka bizarna vrsta obavještajne službe i krajnje osjetljiv posao za carstvo. Stroj koji je nekako oduvijek bio među nama, ali ljudi nisu sigurni za njegovu provenciju, odakle je oduvijek nije sasvim razjašnjeno.
Kažu, djeca na dvoru rukom prođu kroz to montirano lice, uzme se njihova malena rukica i usmjerava kližući prstima kroz obrve i obraze do čeljusti da bi osjetili toplinu i vidjeli da je ono zaista živo. Uvjeravaju ih da je to naš čovjek koji djeluje za nas i naše blagostanje. Sav naš teritorij je njegov vid. Njih koriste i u sezoni "posjemenjavanja", tako je ja nekako zovem ali stvarno ime ne pamtim, a ono je period u kojem se uzimaju različite sjemenke široke varijabilnosti i oblika, grabe se kao rukohvat iz velikih platnenih vreća, te se rasipaju po zemlji koja je prethodno tomu omekšana usitnjavanjem raznim alatima. Tradicija je to koja je prerasla u neku vrstu hodočašćenja, jer naš surogat je taj koji zemlju na osnovi ovoga čini plodnom. On prijelaz iz sjemenja u zelenje čini trenutnim, nešto što se doživljava odmah i to baš kroz one sjemenke koje on odabere. Takav je uglavnom doživljaj njega od strane većine populacije, tako njega shvaćaju i jedino mogu shvatiti.
Bitno je naglasiti da su kompromisi u kriznim situacijama uvijek ključni, jer idealisti koji posežu za vlastitim osjećajem moralne superiornosti često imaju zamagljen pogled na situaciju i tako nisu sposobni previdjeti gdje to što rade zapravo vodi. Takva odsutnost razuma uzrok je pada mnogih ličnosti i zajednica sa pozornice u kojoj izvedbe bivaju povijesni tokovi svega onoga što je znano. Recimo, car nikakve kompromise ne postiže sa onima sa kojima se ovim putevima bacamo u koštac, a to nama drastično otežava jer galvanizira one protiv kojih idemo na bojnom polju kada im daješ do znanja da se sa tobom ne može urazumiti. Tako car sebe na kraju tjera još više u kut. Posljedice toga kuta osjetit će i građani ove zemlje na svojoj koži, a upravo ono je pokretač čitave ove predstave.
Dogodilo se to da je netko lažno proširio glasinu da će ljudi u očaju otvoriti vrata i predati jedno utvrđenje koje se nalazilo na dan hoda od granice, u biti regijama i poljima priljubljenih uz liniju obrane koju smo mi osiguravali. Ne zna se tko je taj koji širi takvo nešto, prateći riječi od osobe do osobe neće polučiti rezultat da se do korijena toga dođe; nije iskreno ni bitno. Ali je baš to bila iskra koja je istjerala na otvorenom ono najružnije i najtrulije što se skrivalo i svo ovo vrijeme pod figurativnim platnom normalnosti. Paranoja je njegovom visočanstvu bila u naglom usponu, dok mu se uračunjljivost istodobno već prilično urušavala, ta kombinacija je dovela do nečega što je zateklo mnoge i nešto što i dan danas ja osobno smatram prekretnicom u percepciji njega kao pozitivne karike u našim ratnim nastojanjima. Ta već spomenuta glasina, odakle god je došla, a ništa živo iza nje onda nije moglo ostati, ovoga puta je okrenula naređenje protiv građana. Surogat nikakva sumnjiva kretanja nije "dojavljivao". Prvi put sam čuo za to kada su neki ljudi ujutro dolazili, panično i u trku, govoreći da se nešto dogodilo iza nas, pomislili smo da je neka manja eskadrila ubrzano prošla mimo nas i upala duboko u državu. Mi smo zaduženi da odbacimo takve nasrtaje, i ta teorija je naknadno otklonjena jer onaj koji je bio tamo je naknadno posve nestao, iščeznuo, kako se ispostavilo. Nas su držali u mraku, naša ćelija nije bila u poziciji da bude prioritet da se njoj nešto kaže o ovome. Nismo mogli napustiti obvezu držanja straže, barem ne u trenutku kada je informacija o događanju došla do nas. Izmjenjivali smo se postepeno dok moja zamjena nije došla, a ja pohitao negdje oko podneva prema mjestu kao i drugi prije mene.
Svatko tko je došao zatekao je mjesto pustim, bez ičega ili ikoga unutar samih zidina. Da netko vidi što se dogodilo morao je zaobilaziti glavni ulaz i tek tamo iza vidjela se jama. Netko je imao čak i vremena da napravi iskop i prenese tijela iz koje je prethodno izvučen život. Onaj koji je to napravio nije diskriminirao po dobi i spolu, a svi oni sada leže zajedno u pogrebnom stanju kao klada koju gomilamo pred zimu pokraj kuće da dobijemo toplinu. Glave manje i veće, oči kao da je u njima funkcija maknuta a one postaju kao u lutkama da gledaju ništa. Izopačeno je bilo to što počinitelji sad očigledno nisu bili u žurbi, čitava stvar djeluje uredno za masovno ubojstvo, ništa nije oduzeto u nastambama unutar utvrde. Masakr je dio nečega sistemskog i očekivanog, a aktivnosti unutar nastamba su bile naglo prekinute, sada su samo muk i šutnja.
Naravno, mi smo pratili putanju i tražili tragove koji vode od te grozne scene ispitivanjem svjedoka, kad je niotkud brzo došlo "rješenje" ovog kratkotrajnog misterija. Ubijeni su od carske garde, uže jedinice koja obnaša funkciju tjelohranitelja vladara. Rado su službenici vezani izravno uz dvor otkrili "vijest" da su oni nevjerni i pomutljivi dobili sud, no ipak se vidjela određena suzdržanost jer ni oni nisu bili posve mirni sa time. Tenzije koje je ovo uzrokovalo bile su enormne, nitko ništa nije rekao dva dana, ali se vidjela prešutna nevjerica i nervoza na licima onih koji tu djeluju. On je lud, maltene. Prijetnja za druge. Nikakav drugi zaključak se iz ovog nije mogao izvući. I onaj anonimac koji je pustio tu laž u opticaj vjerojatno nije očekivao ovakav odgovor, ali je sve nehotice razjasnio.
Ironija je bila takva da je ovaj čin vrlo nagle reakcije na sasvim lažnu dojavu postao katalizator u fermentaciji one prave urote čiji sam sudionik postao u danima koji su uslijedili. To je nešto čije je izvorište bilo u već postojećem nezadovoljstvu unutar vojnih redova onih koji snose posljedice politike onih gore, imao sam poznanike među njima ili preciznije vezu preko koje sam upao u taj krug ljudi. Zapeo im je za oko kritični komentar kojeg sam iznio o vlasti u naletu bijesa, pa sam bio jedan od onih kojima su se odlučili povjeriti. Odlučeno je, naime, među nama, da taj koji je na tronu mora otići, da je uzrok svih sadašnjih i budućih problema koja puštaju našu zemlju niz provaliju. Neki ljudi koji nisu očajnički sebe zavaravali su počeli strahovati možda još više od onoga što ih čeka van granica. Ovo im je dalo spoznaju da su zapravo zarobljenici nečega što bi trebao predstavljati jamac njihove slobode. Ludilo koje je zahvatilo našeg dragog vladara učinilo je da se kod iluzije u kojoj smo svi živjeli počinju nazirati pukotine. Realnost vlastitog jada i situacije kojeg oni normalniji vide, te kako se drugi izobličavaju u mentalnoj degeneriranosti samo kako bi kod sebe i dalje održavali iluziju jer ono drugo niti ne podnose bilo kako. Ti koji tu iluziju održavaju na takav način su davali onu najjadniju sliku vrlo spore agonije i mučenja. Ništa kao ne znaju i ne vjeruju, ali se vidi na njima šta im sve zapravo radi... Cirkularna logika koja nalaže da kada kontroliraš obrazovni sistem i propagandu, time artificijelno siješ vlastitu podršku kroz neznanje i ispiranje mozga. Sve je to iluzija prosperiteta, koja jednostavno mora napuknuti, i u tom svom napuknuću propušta naznake iskrenosti. Nije ni meni bilo lako. Svoje smo aktivnosti prijavljivali i javno razglašavali kao zbor geografije kako bismo prikrili stvarnu prirodu vlastitog okupljanja, koje ne može izmaći detekciji surogata. Zaista uvijek vidi gdje smo kao i otisak naših otplata, ali ne i ono što zapravo govorimo. Geografija poslužuje kao dobar izgovor jer ono čini dio vojne naobrazbe u razmatranju topografije prilikom promišljanja vojnih operacija. Metode carstva su se prethodno bazirale na "sumnjivim" obrascima kretanja kako bi detektirali sumnjive rabote, nakon ovoga našeg performansa, postrožena su pravila kontrole mimo surogatove sveprisutnosti u praćenju koraka. Ideja je bila jednostavna; svrgnuti i zamijeniti cara nekim stabilnijim. Sestra cara se učinila kao najbolja opcija, nakon promišljanja. Jedina je. Sposobna je. Ubijemo ga, ili maknemo, i otvorimo joj put, i samo će sve doći na svoje mjesto, bez ikakve interakcije s njom. Takav je plan bio.
Nitko od nas nije mu mogao prići u tom trenutku, potrebno je bilo na neki način izvući ga van na otvorenom. Jedna mogućnost koja nam je padala na pamet jest tražiti što veću angažiranost dvorske garde na bojišnici, pozivajući se na oskudice s nadom da će to natjerati ili povući i sam dvor da izađe. Tim većim uplitanjem će se približiti vojsci, a to će posljedično otvoriti prilike nama da reagiramo. Na kraju išlo se u tom smjeru djelovanja. Nakon raspitivanja i propitkivanja nizali su se dani, te s njima prateći događaji koji su naslućivali da će se stvari stvarno voditi u tom smjeru. Čak i glasine da će car možda osobno doći među ljude, da digne moral onima koji ginu za njega. A tada još uvijek ostaje pitanje našeg razotkrivanja i posljedica ukoliko se jedan od nas tokom tih trenutaka odvaži, te priđe i okonča ga. Pitanje je hoće li sve zaista pasti na svoje mjesto bez naše žrtve? Sve je napredovalo prema tomu da se ono zaista i postavlja. Imao sam i ja svoju ulogu u tome; odlučeno je, to jest odlučili su uglavnom drugi za mene da ja budem prebačen u ofenzivu na bojišnici u svrhu ravnomjerne raspodjele da imamo što veću pokrivenost.
Ofenziva je bila južnije od moje prethodne postaje. Ona, kao ni defanziva, nije micala postojeću crtu iako se vidio određeni entuzijazam u povratku otuđene zemlje kod rukovodećeg kadra kojeg sam zatekao. Mislimo, nama po nekom pravu pripadaju, jer bili su dani, iako davno prošli, kada je ova zemlja bila na vrhu svijeta. Slavna prošlost muti se kao i sve drugo što prolazi, a danas ono samo drži deluzije nekima da nastave i ne prilagođavaju se stvarnosti. Polagano sam počeo zapostavljati naš zbor, počeo sam rijeđe prisustvovati, prvo izostao jedan dan, pa dva, pretvorilo se u čitav period, ništa se značajno nije događalo. Ali sam tamo i dalje povremeno izvještavao o tomu što se događa kod mene. Kako uvjeriti moje nove nadređene da traže ono što će ići našoj skrivenoj družbi na ruku?
Jednom prilikom ravno u zoru, kad je kiša tokom prethodne noći dobrano navlažila neprekidnu mrežu ulica našega glavnoga grada i spustila zrak za nijansu ispod posve udobnog, okupljali su se ljudi oko jedne točke u čijem središtu se nalazio neki dužnosnik. Mi koji nosimo standardiziranu odoru nismo pratili obleku kod promjene temperature, a i da jesmo, siguran sam da bismo zaboravili na to zbog pritiska i užurbanosti u kojoj smo se zatekli. Ja sam prolazio probijajući se kroz gomilu na glavnom trgovištu dok mi se zveckala kutija zaliha u rukama, prvenstveno piće i hrana, koje su bile namijenjene za vojni konvoj u čekanju za putovanje na granicu. Bilo je sat-dva prije samog polaska, pa je bilo slobodnog vremena koje smo ja i drugi trošili teturajući po ulicama. Zastao sam na par sekundi, okrenuo glavu i duljio oči u gomilu koja je postajala sve veća. Znatiželja me nadigrala u tome da vidim što je to pljenilo takvo zanimanje pa sam i ja na kraju dao svoj doprinos. Kada sam se provukao i izbio gotovo na prvi red, odsjaj sa jedne ćelave glavurde me je zaslijepio na trenutak. Intenzivan i gotovo izluđeni pogled je prolazio prvo kroz duljinu reda a onda se spustio niže kao da je postao usredotočen na nekoga. Lice mu je bilo vrlo grubih linija, poput klesanog kamena formiranog da akcentuira izbočine, čisto i bez ičega što narušava pigment kože. Bilo je takvo da je u meni izazivalo nelagodu i bez samog intenziteta grimase na njoj. Stajao je taj već spomenuti ćelavac, čija je odjeća isto tako odavala visoku pozicioniranost u vojnoj hijerarhiji, ispred okrenutog stolca na kojem je čovjek sjedio leđima prema gomili. Taj koji je stajao poručio je kratko i jasno tom nekomu u naizgled pomirljivom tonu, a nisam vidio o kome se radilo, da ga kao neće ubiti. Moguće da je taj nesretnik običan ulični lopov koji se nekako zamjerio glavnom baji i šerifu, pa je došao svom nepromišljenošću u gabulu. Potom je baja dignuo ruku i signalizirao na liječničko osoblje u neposrednoj blizini, te dodao da bi ga ono održavalo živim. Tu misao zaokružuje objelodanjujuće užasnom tvrdnjom da će ga mučiti dok, prenosim iz sjećanja njegove riječi, "mu se um ne pretvori u kašu". To je bilo dovoljno da već stvori paniku u meni, te sam počeo sumnjati da je taj koga ne vidim možda netko od nas? To je potvrdila sama gomila oko mene nekoliko trenutaka kasnije, dovikivale su se riječi koje sam povezivao sa vlastitom situacijom, panika je prerasla u nevjericu i zatečenost. "Dolaze i po tebe", ponavljao mi je unutarnji monolog opet i opet, a srce skakalo kad god mi se netko, bilo tko, netko u odori ili bez prilazio, da bi me na koncu ipak mimoišao. Osoba na stolcu je uzdignuta i odvedena u šator a za njegovim repom pratio ga je taj ćelavi grubijan. Oko izvađeno iz očne šupljine je plutalo u staklenci u neposrednoj blizini, ispunjavajući maštu najgore vrste o detaljima događaja koji su se dogodili prije mojeg dolaska. I ako ništa ne zna, pretpostavi da zna, pa to koristi kao izgovor da mu naudiš. U šoku nisam ništa više primjećivao oko sebe. Nisam držao u rukama ništa više osim jedne boce. Zatvorena boca alkohola koja mi je u svo ovo vrijeme ležala u ruci, a ja nisam još primijetio zbog sada sveprisutnog delirijuma, mi je bila izuzetno primamljiva. Iščekujući smrt nastojao sam ju otupiti ako me zateknu pod efektom djelomične odsutnosti, time želim ublažiti taj svoj prijelaz u prazno. Lokao sam kao nikad prije ni izbliza, kašljao i pokušao forsirati bocu kroz taj kašalj, a blizu cilja je crnina postupno oduzimala vid, ali i pamćenje. Probudivši se idućeg jutra zatekao sam se živog. Svo to naše spletkarenje i djelovanje iza leđa bilo je gotovo, dakako bilo je otkriveno i ugušeno, nije isprva bilo jasno što nas je odalo. Čini se da je presudan bio dan u kojem sam izostao, baš taj dan kada sam donosio bocu, jer je na upravo tom kretanju kod nas drugih surogat uočio "na vrijeme" neke sumnjive putanje naših koraka. Unatoč mogućoj pomisli da moj izmak predstavlja sreću, našao sam se u najtežem položaju, a careva paranoičnost ovoga puta je urodila plodom i opipala nešto što jest prisutno. Ja sam izmakao ruci koja je okrutno i već panično oduzimala živote u odmazdi; za sud, čak i onaj nepravičan, nije bilo strpljenja. Okolina je, dakle običan puk, kao opravdanje za to samo priželjkivala moju smrt, to sam dobivao kad sam pričao sa drugima da dobijem informacije o tome šta se dogodilo i saznao da ne samo da ne postoji podrška, već se čvrsto stajalo uz carevinu. I oni u tvrđavi zaslužili su umrijeti kako čujem, iako znamo da glasine o njima nisu istinite, ljudi odlučuju vjerovati samom činu onih iznad i samo to im predstavlja krajnji dokaz.
Ostao sam u doticaju sa još jednom osobom koja je igrom slučaja također izmakla kao i ja. On je bio neko vrijeme jedina točka koja mi je moral držala čitavim u danima koji su uslijedili. Svaki novi korak na zemlji je postajao teži od prethodnog, osjećao sam težinu surogata. Rutina mi je ostala ista, išao sam tamo gdje i inače, obavljao svoje obaveze, pravio sam se kao da je sve kao inače, nisam se htio isticati unatoč svemu. Taj drugi je na koncu ipak počinio samoubojstvo nedugo nakon, nije podnosio ništa više oko sebe. Otuđio mu se svijet do nepoznanice. Sve se raspalo, to je kraj. Posljednja veza je prekinuta, a ja time pao još više u svom novom beznađu, te sam i sam razmatrao da se okončam na isti način kao i on. Znali su po pari nogu koje je prethodno bilježio da im nedostaje još jedan urotnik, ja im nedostajem. Stopala mi se izgube u roju i postajem time samo jedan od anonimnih aktera. Ostao sam jedini, prisilno izoliran i ostraćen. Noć po noć kako su se redale prolazio sam kroz živčani slom, imao dublje disanje. Ovi oko mene primjećivali su moju nestabilnost i pitali me da li je sve u redu sa mnom. Nije, oni ne znaju i ne trebaju znati. Okončanje je bilo katkad bliže, katkad dalje, oštrica je bila sve više primamljiva. Pritisak je bio ogroman, svaki dan je djelovao kao 'taj dan'; dan gdje si prekinem život, ili molim da me pronađu i da to oni učine za mene.
Pokušao sam, ali svaki put kad se prisjetim riječi, popustim i hvatam se natrag za život, kašalj izbacuje sve emocije. Riječi utjehe koje vrte emocije u krug i rezoniraju sa tobom gurajući te da ideš dalje bez obzira na sve. Riječi koje svako malo čuješ, uz koje si vezan preko osobe koju ti glava ne želi pustiti.
Sve je moglo biti ali došlo je nešto treće; to dok sam bio u odredu tokom kampanje na istoku, našao sam se najednom u okovima kao dio suprotnog tabora. Nisam siguran kako se to dogodilo, u tom me trenutku i nije bilo briga, pokušao sam odsjeći samog sebe od okolnog svijeta i mizerije. Zašto me oni nisu ubili? Ukazala se nova prilika za nešto. Nešto o čemu dugo nisam razmišljao, nisam ni mogao. Naš opetovani sastanak u zarobljeništvu vodio je k tome da u neku ruku nastavim urotu samostalno u kotlu sa svojim tamničarima. Vojno djelovanje u svojstvu kontraofenzive savršeno je poslužilo kao izgovor za odlazak izvan zemlje. Ova otkrivena urota hranila je carevu nestabilnost, te je kroz afirmaciju postajao luđi, izraženije okrutan i napasan, skroz nepovjerljiv prema drugima. Posumnjao je da mu je i sestra bila dio toga, iako je bila lišena znanja o svemu što se događalo, nikakva direktna veza nije postojala. Ipak je ona ušla u njegov nišan. Postupno ju je verbalno, a onda i fizički ponižavao, pokušao ju je srušiti kao objekt mržnje. Ovoga puta sve je moralo ići u prah, ne srušiti samo cara već i sve ostalo. Tako je bolje, ubrzati sudbinu pada. Nema agonije. Skrivao se u svojoj palači, sada se skrivao još više.
Nisu mi ovi s kim sam htio udružiti vjerovali zbog naše prošlosti, ni ja ne bih da sam na njihovoj poziciji, skepticizam im je bio prilično na mjestu. Uvijek, doduše, možeš dokazati da si ozbiljan ako oni ne riskiraju ništa da se uvjere u tvoju posvećenost i iskrenost tomu da ono što se događa kod kuće mora prestati pod svaku cijenu. Samo trebaju gledati. Ako me puste, i ako se dogodi ono što kažem, pritom preuzimajući na sebe samostalan pad u slučaju da nešto pođe po krivu, pridobit ću povjerenje. To sam i predložio nakon prvotne glatke odbijenice. Bilo je dogovoreno da ću im otkriti kako se tumači surogatova vegetacija, kada i ako se dokopam takve informacije. U našoj kobnoj grupi bila su dvojca višerangirana činovnika koja su posjedovala znanje kako dešifrirati to "pismo" ali ono nije bilo prebačeno na nas ostale. Ovi sad traže, naime, od mene da demonstriram da su te informacije koje im budem kao dao istinite. Prioritet pružanja takve potvrde izložit će me pozornosti, jer ono zahtjeva napredovanje kroz vojno-političku hijerarhiju ili stjecanje takvog povjerenja među takvima. Ono je time teže kada se uzme u obzir da aktivno i dalje traže ostatke sudionika one propale bune, nije jasno može li me netko povezati sa time kada mi se približi. Ostaje i pitanje kako ponovo stupiti u kontakt? Ako nakon ovog ponovo dođem u njihove ruke, to je dovoljan razlog za sumnju da je moj odnos s njima neregularan. Ako češće obitavam izvan granica, a to je moguće u ofenzivi, mogu stupiti u kontakt lakše. Zato mi je pala na pamet ideja da se ide s njihove strane u defanzivu i popusti tamo gdje sam stacioniran, a to prikrije kao strateški manevar.
Nekoć su ti prostori bili pod ingerencijom onih koji su prethodno držali uloge careva i surogata, nakon što su jako davno prvotno okupirali tu zemlju, ona se u takvim trenucima podvrgavala zanimljivom procesu; zabijale su se šipke u tlo te se kroz njih ispuštala tekućina prethodno uzeta od surogata a koja je onda u spoju sa parcelom do svaka nadolazeća prolazila isti proces. I tako se dalje čini pa se sve do palače proširivao vid, vrt tamo postaje više slojevit i rječit. Zemlja se miješa sa tom sivom vodom ispod glave. To više nije danas slučaj, tu zemlju drugi uzimaju tako da ju pale, jer se takav zgodan efekt mora ukloniti. To je jedan aspekt koji otežava onom protiv nas; i kada osvoje teritorij unaprijed ih čeka spaljena, neplodna zemlja.
Obje strane tokom ovog sukoba redovito su u pregovorima razmjenjivali zarobljenike, te sam se na taj način jednom prilikom vratio bez da itko išta zna o tome što je proteklo između mene i suprotne strane. U zatočeništvu čuo sam glasinu o nekom drugom ratnom pljenu kojeg je prije naša strana držala, nekoj ženi koja je uspjela izmaknuti čak i onda kada su je zarobljenu držali pod stražom u kući. Išla je spavati, kao što je brat cara zabilježio njena stopala pred četiri kvadrata koja su predstavljala noge kreveta tek prije no što su stopala iščeznula, ali se nikad ponovo nisu pojavila nakon toga. Straža koja je došla u sobu gdje je zadnji put viđena promatrala je prazan krevet. Postupnom analizom i istraživanjem zaključili su da je pobjegla skočivši s kreveta na stol kroz prozor, popela na kuću, a onda skočila najvjerojatnije u vagon koji je slučajem prolazio i koji je još većim slučajem sadržavao tkaninu i ruho koje je ublažilo pad. Na kojoj lokaciji je ponovno položila noge na zemlju nije sasvim jasno. Puno ljudi spava u kočijama, a vidljivo je negdje promijenila položaj kako bi zametnula trag. Osigurala je da nema svjedoka njenom skoku jer oni stacionirani ispred javljaju da ništa nisu vidjeli.
I dok je potraga već neko vrijeme trajala, naišao sam na osobu koja bi mogla biti od značaja; jedan od vrtlara palače zaduženih za glavnu dvoranu koji je bio shvatio dio koda u biljkama. Ne usudim se direktno pitati bilo koga drugoga, ali od njega sam dobio temelj na kojem gradim znanje dalje. Išao sam u grupi drugih vojnika od punkta do punkta koji su se nalazili sa strane ceste, te je tim prilikama nadređeni rukom radio među stabljikama. Samostalno nikako ne mogu ići i kopati jer me to odmah može otkriti. Primjerice, iščupao je jednom, te uzdignuo dva žuta cvijeta, zaobljena kao da se neuspješno pokušavaju uklopiti među lišće, pomalo odaju dojam pčelinje košnice. Negnjili, zanovijet, ili zlatna kiša, naznačuje u jeziku potonjeg cara da se prestane s onime što se radi. Onaj koji je dao da se položi u zemlji sjeme prilikom sezone posjemenjavanja znao je da s ono koristi kao dio predviđanja grešaka u uputama i naredbama. Tako ja primjerice usputno nastavljam graditi strukturu i spoznaje prije nego što sam spreman prebaciti sve informacije u drugi tabor. I dalje mi se povremeno vratile suicidalne misli tu i tamo, da ne mogu pogurati ovo do kraja i bolje da odmah privedem sve kraju. Trebao sam ostati kod opata, vratiti se tomu krajoliku mosta i rijeke koja je proticala širinom brda, prepustiti se banalnosti takvog predvidljivog života...
Tlocrt svijeta kakvog surogat gleda odozdola činio mu se sve manjim, sužavao se svakom proteklom godinom, ali se stopala činila sve užurbanijim, sa sve češćim obrisima lica što pritišću zemlju nakon njihovog pada. To sužavanje, čini se, postajalo je sve brže kada sam prenio informacije i stekao povjerenje druge strane. Tom sam prilikom demonstrirao značenje na način da sam skupio hrabrost i preuzeo svoj najveći rizik do sad. Sabotaža se dogodila tako što sam dao pogrešnu informaciju o osobama koje su prolazile kada sam poslan na izvidnicu, to je na koncu promijenilo našu putanju kretanja i nagnalo surogata da otkaže čitavu stvar. Tom sam prilikom uzeo jedan takav svježe ubrani negnjil kojeg je nadređeni srećom bacio a ja pokupio iza njega kao dokaz. Surogat slučajem nije ništa posumnjao. Ovi s druge strane su uočili tu promjenu jer smo se nalazili blizu granice, pa kad smo se idući put našli cvijet je potvrdio moje djelovanje.
Nakon što je sve rečeno i učinjeno po tom pitanju, počele su se puštati teorije o tome kako se nekako treba dignuti iznad zemlje; bilo je svačega, uključujući i neka bizarna rješenja da kao razmatramo ispaljivanje aktera na drveće. Drugo je postavljanje drvenih platformi blizu granice koje prijevarom predstavljamo kao drvene šipke za znakove upozorenja, pa se samo skače na grede od linije kada "vid" prestaje. Bile su stvarno različite ideje, a dosta ih je iskakalo sada kada je dobiven jasan uvid u tome kako sustav protoka informacija kod nas funkcionira, sva njegova ograničenja i pukotine kroz koje se potencijalno netko može provući. Puno toga je bilo na stolu. Vraćao sam se natrag kod svojih, prilikom čega su me priveli i ispitali nedugo što sam napravio prve korake nakon prelaska te linije, te sam im tom prilikom priložio unaprijed uvježbavani alibi. Vjerujući mi na riječ, pustili su me, bilo mi je svejedno jer već tada prihvatio bih bilo kakav konac. Opet sam prepušten sebi da smislim što dalje i razmatram sve moguće scenarije.
Ići iznad zemlje možda i neće biti potrebno, jer prijelaz oko granice bi mogao biti ključ infiltracije. Razmislimo li, ako fiksni broj izađe prilikom proboja u neprijateljski teritorij, onda se očekuje da isti taj broj može ući natrag. Što ako se napravi zasjeda blizu granice na osnovi unaprijed stečenih informacija o kretanjima, pa se neutraliziraju svi koji su prethodno ušli, a isti taj broj pošalje nazad preobučeni u odore ovih? To bi bio dio igrokaza pogurivanja natrag kao da se ništa posebno nije dogodilo. Ako nakon toga nastave glumu i prate rute i punktove, te iščitavaju taj njegov jezik na osnovi informacija koje sam prethodno dao stvara se dodatni sloj vjerodostojnosti, te predstavlja dobar pokušaj zavaravanja u odsustvu samih očiju. Kod svog tog isceniranja bitno je da nitko ne vidi lica, a moja riječ poslužila bi kao moj posljednji čin i nadajmo se, ono što će na kraju posve odvratiti od daljnjeg razmatranja onoga što se odigrava u pozadini. Surogat je ujedno i najveća prednost i najveća mana; ako samo jednu osobu uspiješ prevariti, onu na koju se previše ljudi previše oslanja; postoji problem.
Ideja koju sam imao je stvarno ušla u realizaciju, a oni koji su se kao pokusni kunići prepustili ovom eksperimentu su iznenađujuće daleko dogurali, te kasno kada je ovaj počeo u bilo šta sumnjati. Stvari su se opet pokrenule s mrtve točke, a išlo je brže nego što sam mogao očekivati. Postignuli su to time što su si dodavali vrijeme na isti način kao i ona žena koju sam prethodno spominjao iznad. Zametnuvši tragove na taj način postali su posve ubačeni u sustav, sve više neprepoznatljivi. Prolazili su dani, a još uvijek nisu izravno počeli djelovati, sve dok se odjednom počelo vidjeti obasjavanje, ne od sunca jer nije bio dan.
Nisu dobri ljudi, makar 'dobar' je relativan pojam, a ovdje znači da ni njima civili ne predstavljaju ništa. Nisam im uvjetovao po tom pitanju tokom naših pregovora pa su svi ti ljudi zarobljeni u neznanju sada prepušteni na milost i nemilost. Palili su sve brže piromani; zemlju, kuće, time je sasvim sigurno surogat pomalo gubio taj svoj vid, a iznenadnost toga što se događa uzrokovalo je paniku i komešanje što sigurno nije pogodovalo pravovremenoj reakciji. I prije je bilo vatre, na daljoj bojišnici ali ovdje je ona pokrenuta daleko bliže jezgri, unutar njihovog kutka ugodnosti. Dakako, zapaljiva supstanca bila je uvijek prisutna jer koliko god pokušavali nadomjestiti ranjivost, naziruće siromaštvo nije dopuštavalo takav materijal koji bi otklonio ovakvu prijetnju, to je na kraju uvijek padalo u drugi plan. Sada im je vjerojatno dolazilo do glave da je netko, valjda onaj tko je izmaknuo išao onima sa suprotne strane. Dim se uzdizao te je bio je znak toj strani da je ovo prilika da se pritisne što jače, što brže, jer ovo je trenutak za izvojevati pobjedu. Plamen se nekontrolirano širio sve do granice, tu se otvara mogućnost da se ide na daleki proboj. Čini se da su zapalili baklje i prenijeli plamen na skladišta ili nagomilali hrpe zapaljivog materijala istodobno na više mjesta i osigurali širenje putanjom na više strana. To je sve bila priprema. Suprotna strana sada samo treba gasiti dok idu i upadati postepeno. Ja sam se sklonio.
Jecaji, vrištanje, galama su odjekivali, puno buke i previranja a onda nakon nekog vremena više ništa od toga.
I surogat je umuknuo. Trajna šutnja nije bila zbog potpunog prekida života, već zbog dizanja ruke od svega; odbijao je govoriti, oglašavati se. Sigurno je i sam postajao sve ogorčeniji kroz vrijeme uvidjevši krajnji ishod u lancu događaja do sad. Brat je sada preklinjao u očaju na koljenima pred poluživom glavom koja se nastavljala na vrat dugog metala hladne naprave i nije izvana davala naznake bilo kakve promjene. Kao da je iznutra sada bio mrtav kao i svi ostali.
Svijet nije crno-bijeli, on je u nijansama sive, a čak i one ovise o kutu gledanja jer svatko vidi nijansu tamnije ili svjetlije. I gotovo potpunoj crnini koju je noć definirala je sad već buktajući plamen dodavao takve izražene nijanse dvojbenosti. Dok se gotovo sve vuklo prema dolje a vatra gutala ono malo što nije usklađujući sve sa izvornom dubinom iza sebe, napokon mi je došlo da mi svijet ide u prazno.